Razgovarali u Zagrebu 15. prosinca 2015.
Za istaknutu hrvatsku suvremenu kiparicu i slikaricu, akademkinju Mariju Ujević Galetović, 2016. godina bila je vrlo dinamična i radno intenzivna. Njezin jedinstveni stil i morfologija koju je unijela u hrvatsku skulpturu jednako fasciniraju sve generacije povjesničara umjetnosti, kustosa, kolega umjetnika i arhitekata, kao i kolekcionara umjetnosti. Iako sklona modernističkoj redukciji forme, Marija Ujević nikada nije apstinirala od emotivnog sloja djela, duhovite i britke portretne plastike, a jednako je tako u domaćem prostoru sakralne skultpure i arhitektonske plastike maksimalno podigla ljestvicu estetske profinjenosti i nepatvorene duhovnosti. Ljetos je u Zagrebu, u sklopu događanja Scene Amadeo, u prostoru Hrvatskog prirodoslovnog muzeja imala izložbu skulptura i slika, paralelno s njom i izložbu u prostoru Doma kulture u Lovincu, a nedavno je dovršila nove vratnice za požešku katedralu, veliki reljef Zlatna vrata Raja. U rujnu je na međunarodnom sajmu umjetnina u Beču predstavljala hrvatsku recentnu umjetnost uselekciji nekoliko umjetnika zagrebačke Galerije Kranjčar, gdje je dobila iznimne kritike, a trenutno radi na konceptu spomen-obilježja hrvatskom filozofu, pjesniku i političaru Vladi Gotovcu.
ORIS — Marija Ujević kiparica je sa sto lica, da citiramo Šimata Banova. Zaista, Vaš rad nije predvidljiv u smislu stvaranja nekog stila, već je ta lepeza vrlo široka. Napuštate skulpturu da biste se bavili slikarstvom gdje nalazimo all over tehnike i matisovske, magritovske elemente.
Marija Ujević Galetović — Uvijek se izmjenjuju dva pola, romantizam i klasicizam, kao hladno i toplo. Vrijeme u kojem sam radila stalno se mijenjalo i logično da sam se ja mijenjala. Nemojte mi zamjeriti na znatiželji. Kudite me kad ponavljam istu misao, istu rečenicu. Ponavljati isti način izražavanja bilo je jako moderno u neko doba jer je to djelovalo kao uvjerljivost djela, ali zapravo se mijenjao život, stilovi su se mijenjali. Nije ono manje uvijek više! Prvi radovi su bili nekako kubistički i osjećao se utjecaj Akademije pa je išlo dalje, do pop-arta. Meni je neizmjerno dosadno raditi isti rad. To je sve skupa jedna moja ista obitelj, moje vlastite mogućnosti. Ne mislim da bih se upuštala u avanturu u smislu negacije postojećeg. Logično je da se čovjek mijenja i ne znam sama sebe kopirati. Promjena je divna. Umirem od dosade istosti. Ima onaj divan Verdijev citat: Zašto se mijenjamo? Iz čiste dosade. Čujte, Boito, spoznao sam što je istinski demon, što je zapravo tajna svim umjetnostima. Tajna umjetnosti je dosada. Dosada? pita Boito. Da, sva djelovanja po prirodnom zakonu postanu dosadna. Potrebno je lukavstvom pronaći nova. To je sav estetski napredak.
Cijeli članak pročitajte ovdje.